U novom izdanju rubrike „Brzih 10“ portala Naše Brčko razgovaramo sa Nemanjom Aleksićem, fotografom koji kroz objektiv bilježi emocije, važne životne trenutke i uspomene koje traju godinama. Iza imena Aleksic Photography stoje kreativnost, iskustvo, posvećenost detaljima i želja da svaka fotografija ispriča svoju priču.
Ipak, kada spusti fotoaparat, Nemanja ima jednu ulogu koja mu je važnija od svih profesionalnih uspjeha – ulogu oca. U razgovoru otkriva kako je fotografija postala dio njegovog života, šta se krije iza savršenog kadra, koliko je zahtjevan rad sa klijentima i zašto fotografije imaju vrijednost koja s godinama postaje sve veća.
1. KO JE NEMANJA ALEKSIĆ KADA SPUSTI FOTOAPARAT I ZAVRŠI FOTOGRAFISANJE?
„Kada spustim fotoaparat, prije svega sam porodičan čovjek i otac. Moj sin je najvažniji dio mog svijeta i upravo kroz njega svakodnevno iznova otkrivam koliko su mali, iskreni trenuci zapravo najveće bogatstvo.
Posebno mi je drago što već sada pokazuje interesovanje za fotografiju. Voli da fotografiše sa mnom i upija sve što vidi i nauči. Često me iznenadi koliko pažljivo posmatra šta radim, kako držim fotoaparat i kako tražim pravi kadar. Ne znam da li će se jednog dana baviti ovim poslom, ali mi je najvažnije što kroz sve to provodimo vrijeme zajedno i stvaramo svoje uspomene.
Fotografija je veliki dio mog života i zahtijeva mnogo rada, posebno tokom sezone vjenčanja, ali porodica mi daje najveću motivaciju da budem bolji i nastavim napredovati. Na kraju dana, nije mi važno samo kakav sam fotograf, već i kakav sam čovjek i kakav ću trag ostaviti iza sebe.
“2. SJEĆATE LI SE SVOJE PRVE FOTOGRAFIJE NA KOJU STE BILI POSEBNO PONOSNI I KADA STE SHVATILI DA FOTOGRAFIJA MOŽE POSTATI VIŠE OD HOBIJA?
„Mislim da svaki fotograf pamti trenutak kada shvati da fotografija nije samo pritiskanje okidača, već način da se sačuva emocija i zaustavi vrijeme. Kod mene je ljubav prema fotografiji rasla postepeno, kroz učenje, eksperimentisanje i želju da svaka naredna fotografija bude bolja od prethodne.
U jednom trenutku shvatio sam da ne želim samo praviti lijepe fotografije, već ljudima ostavljati uspomene koje će imati vrijednost i za deset, dvadeset ili pedeset godina. Tada je fotografija za mene prestala biti samo hobi i postala poziv.“
3. ŠTA VAM JE DRAŽE FOTOGRAFISATI – VJENČANJA, PORODIČNE TRENUTKE, PORTRETE ILI NEPREDVIDIVE SITUACIJE KOJE SE DOGODE SAME OD SEBE?
„Ako bih morao izdvojiti nešto posebno, to bi bila vjenčanja, upravo zbog emocija koje ih prate. Na jednom mjestu imate sreću, ljubav, suze radosnice, smijeh, zagrljaje i trenutke koji se nikada više neće ponoviti na isti način.Ipak, ono što najviše volim jeste spontanost. Često su upravo fotografije nastale između unaprijed planiranih trenutaka najiskrenije i najljepše. Volim kada fotografija ne izgleda namješteno, već kada se na njoj vidi stvarni život.“
4. KOLIKO JE TEŠKO UHVATITI PRAVI TRENUTAK I NAPRAVITI FOTOGRAFIJU KOJA ĆE NEKOME OSTATI USPOMENA ZA CIJELI ŽIVOT?
„To je možda i najveći izazov ovog posla. Pravi trenutak često traje samo djelić sekunde i ne možete tražiti od nekoga da ponovi iskren osmijeh, suzu ili zagrljaj s voljenom osobom.
Zato fotograf mora stalno posmatrati ljude, predviđati šta bi se moglo dogoditi i biti spreman da reaguje u pravom trenutku. Tehnika je važna, ali iskustvo i osjećaj za ljude igraju ogromnu ulogu. Najveća nagrada mi je kada znam da fotografija koju sam napravio danas nekome može značiti cijeli jedan život.“
5. DA LI SE IZA SAVRŠENE FOTOGRAFIJE KRIJE TALENTA, DOBROG OKA, KVALITETNE OPREME ILI SATI RADA KOJE PUBLIKA NIKADA NE VIDI?
„Rekao bih da je to kombinacija svega, ali da su znanje, osjećaj za kadar i iskustvo ipak na prvom mjestu. Kvalitetna oprema može mnogo pomoći, ali ona sama ne može prepoznati emociju, izabrati pravi trenutak niti ispričati priču.
Iza jedne fotografije često stoje sati pripreme, rada na terenu, selekcije i obrade, kao i godine učenja i usavršavanja. Publika uglavnom vidi konačan rezultat, a ne sve ono što mu je prethodilo. Moj cilj je da taj trud na kraju izgleda jednostavno, prirodno i bez napora.“
6. KOJI VAM JE DOGAĐAJ ILI FOTOGRAFISANJE DO SADA OSTALO U POSEBNOM SJEĆANJU I ZBOG ČEGA?
„Posebno pamtim ona fotografisanja na kojima osjetim da sam postao dio nečije životne priče, a ne samo osoba koja je došla da napravi fotografije. Vjenčanja su u tom smislu posebna jer često fotografišem trenutke koje porodice kasnije iznova proživljavaju kroz fotografije.
Dirljivo je znati da će neke od tih slika jednog dana gledati i djeca, pa čak i unuci ljudi koje sam fotografisao. Upravo ta pomisao daje ovom poslu posebnu težinu i čini da svaki događaj posmatram kao novu, jedinstvenu priču.“
7. DA LI VAM SE NEKADA DOGODILO DA KLIJENT TRAŽI NEŠTO GOTOVO NEMOGUĆE, A VI IPAK PRONAĐETE NAČIN DA ISPUNITE NJEGOVA OČEKIVANJA?
„Naravno, takve situacije su sastavni dio kreativnog posla. Nekada klijent ima vrlo specifičnu zamisao, nekada su uslovi na lokaciji zahtjevni, a nekada jednostavno morate pronaći rješenje u hodu.
Trudim se da svaki zahtjev prvo dobro razumijem, a zatim pronađem način da ga realizujem u skladu sa svojim znanjem i mogućnostima. Volim izazove jer me tjeraju da razmišljam drugačije i pomjeram vlastite granice. Ipak, najvažnije mi je da klijentu budem iskren i da obećam samo ono što zaista mogu kvalitetno isporučiti.“
8. U VREMENU KADA GOTOVO SVI FOTOGRAFIŠU MOBILNIM TELEFONOM, ŠTA JE ONO ŠTO PROFESIONALNOG FOTOGRAFA IZDVAJA OD OSTALIH?
„Danas zaista gotovo svako može napraviti tehnički dobru fotografiju mobilnim telefonom, i to je sasvim u redu. Međutim, razlika nije samo u aparatu ili objektivu.
Profesionalni fotograf zna kako da kontroliše svjetlo, izabere pravi kadar, prepozna emociju, reaguje u nepredvidivim situacijama i dosljedno isporuči kvalitetan rezultat, čak i kada uslovi nisu idealni. Tu su i iskustvo, odgovornost, obrada i čitav proces koji klijent možda nikada ne vidi.
Telefon može zabilježiti trenutak, ali naš zadatak je da tom trenutku damo trajnu vrijednost i ispričamo priču kroz fotografiju.“
9. KAKO VIDITE FOTOGRAFSKU SCENU U BRČKOM – IMA LI DOVOLJNO PROSTORA ZA PROFESIONALNE FOTOGRAFE I PREPOZNAJE LI SE VRIJEDNOST NJIHOVOG RADA?
„Mislim da u Brčkom ima prostora za kvalitetne i profesionalne fotografe, ali i da se tržište stalno mijenja. Konkurencija postoji, što smatram pozitivnim kada nas podstiče da budemo bolji, kreativniji i profesionalniji.
S druge strane, važno je da ljudi razumiju da cijena fotografisanja ne podrazumijeva samo vrijeme provedeno na događaju, već i opremu, znanje, pripremu, obradu, iskustvo i odgovornost za uspomene koje se ne mogu ponoviti.
Vjerujem da se vrijednost kvalitetnog rada prepoznaje kroz povjerenje klijenata, preporuke i dugoročne odnose koje gradimo s ljudima. Moj cilj je da kroz Aleksic Photography nastavim podizati standarde i pokazivati da se ozbiljan pristup fotografiji uvijek isplati.“
10. KADA BISTE MOGLI IZABRATI SAMO JEDNU FOTOGRAFIJU KOJU BISTE SAČUVALI KAO SIMBOL SVOJE KARIJERE, ŠTA BI SE NA NJOJ NALAZILO?
„Izabrao bih fotografiju na kojoj se vidi iskrena emocija – možda zagrljaj roditelja i djeteta, suza radosnica na vjenčanju ili pogled dvoje ljudi koji su upravo započeli zajednički život.
Ne bi mi bilo presudno da je fotografija tehnički savršena niti da je nastala najskupljom opremom. Važno bi mi bilo da priča nešto što riječi ne mogu u potpunosti opisati.
Kada bih kroz jednu fotografiju mogao pokazati zašto se bavim ovim poslom, ona bi morala podsjećati na to da vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju, ali uspomene koje sačuvamo ostaju. Za mene je upravo to suština fotografije – sačuvati ono što život čini posebnim.“
Fotografija je mnogo više od lijepog kadra. Ona je način da sačuvamo ljude, emocije i trenutke koji prolaze brže nego što ponekad uspijemo da ih postanemo svjesni. Priča Nemanje Aleksića podsjeća nas da iza svake fotografije stoje znanje, strpljenje i osjećaj za ono što je zaista važno.Kroz Aleksic Photography, Nemanja bilježi uspomene drugih ljudi, dok one najdragocjenije istovremeno stvara sa svojom porodicom.
Rubrika „Brzih 10“ portala Naše Brčko nastavlja da predstavlja ljude iz našeg grada, njihove priče, zanimanja, iskustva i poglede na život.
