Položaj osoba s invaliditetom u društvu ne određuju samo fizičke barijere, već često i predrasude, nerazumijevanje i odluke koje se donose bez njihovog učešća. O tome koliko je važno govoriti o stvarnim potrebama osoba s invaliditetom, ali i njihovim sposobnostima, iskustvima i potencijalu, razgovarali smo sa Natašom Damjanović, koja je svojim radom aktivno uključena u unapređenje položaja osoba s invaliditetom u Brčkom.
U razgovoru za „Brzih 10“ govori o najvećim preprekama sa kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću, radu Udruženja „Vjera i nada“, trenucima kada je bilo teško nastaviti, ali i projektima koji su pokazali da se konkretnim djelovanjem mogu napraviti stvarne promjene.
Posebno se osvrnula na Projekat SEI centra – Socio-ekonomska inkluzija, kao i na ono što bi poručila donosiocima odluka u Brčkom.
1. ŠTA JE ONO ŠTO LJUDI NAJČEŠĆE POGREŠNO MISLE O OSOBAMA S INVALIDITETOM?
„Najčešće misle da invaliditet znači nemoć, nesposobnost i zavisnost od drugih. Osoba može imati bilo kakvo onesposobljenje (invaliditet), a istovremeno biti sposobna, obrazovana i aktivna, i imati mnogo toga da pruži društvu.“
2. KOJA JE NAJVEĆA PREPREKA ZA OSOBE S INVALIDITETOM – FIZIČKA BARIJERA ILI BARIJERA U GLAVAMA LJUDI?
„Fizičke barijere i nedostaci se mnogo lakše uklone, ali ono što je u ljudima usađeno mnogo teže. Kada promijenimo način razmišljanja kod ljudi i prihvatanja svih ljudi na isti način, lakše ćemo mijenjati društvo oko sebe.“
3. KADA BISTE MOGLI NEŠTO PROMIJENITI U NAČINU UKLJUČIVANJA OSOBA S INVALIDITETOM U DRUŠTVENI ŽIVOT, ŠTA BISTE PROMIJENILI?
„Promijenila bih to da se osobe sa invaliditetom ne gledaju kao socijalni korisnici i korisnici pomoći, već da se uključe kao ravnopravni učesnici u donošenju odluka koje se tiču njih.“
4. DA LI STE IKADA POŽELJELI DA ODUSTANETE OD SVEGA ŠTO RADITE?
„Jesam, u trenucima kada se čini da za svaku promjenu za bolje sutra osoba sa invaliditetom treba da se vodi ista bitka, iznova. Ali svaki pomak i čovjek kome se olakša i izmami osmijeh, nakon svakog uspjeha, mi daju razlog da nastavim dalje.“
5. KOJA JE NAJTEŽA REČENICA KOJU STE ČULI ZBOG SVOG RADA?
„Najteže nam padne kada se kaže da ne možemo ništa promijeniti i da je uzaludna borba. U tim trenucima kažem – možda ne možemo promijeniti sve i odjednom, ali možemo promijeniti ono što je do nas.“
6. ŠTA VAS NAJVIŠE NALJUTI KADA GOVORIMO O ODNOSU DRUŠTVA PREMA OSOBAMA S INVALIDITETOM?
„Najviše me ljuti kada se o osobama sa invaliditetom govori bez njih i kada se donose odluke koje utiču na njihov život, bez njihovog učešća. Ne tražimo privilegije, već mogućnost ravnopravnog učešća.“
7. KOLIKO STE ZADOVOLJNI RADOM SVOG UDRUŽENJA I ONIM ŠTO STE DO SADA USPJELI OSTVARITI?
„Ponosna sam na sve ono što smo za nepune tri godine uspjeli pokrenuti i ostvariti. Naravno da uvijek može više i bolje, ali svaki riješen problem, svaki spušteni ivičnjak, svako nabavljeno Molly odijelo, riješen i olakšan zdravstveni problem i svaka osoba kojoj smo bili podrška su veliki uspjeh.“
8. KOJI SU NAREDNl PLANOVI UDRUŽENJA „VJERA I NADA“ I NA ČEMU ĆETE BITI FOKUSIRANI U NAREDNOM PERIODU?
„Fokus će nam ostati na pristupačnosti, zapošljavanju, socijalnoj uključenosti i većoj vidljivosti osoba s invaliditetom. Želimo da nastavimo povezivati institucije, građane i osobe s invaliditetom kako bismo zajedno dolazili do konkretnih rješenja i radili na samoj inkluziji.“
9. S OBZIROM NA TO DA STE BILI UKLJUČENI U PROJEKAT SEI CENTRA – SOCIO-EKONOMSKA INKLUZIJA, KAKVO JE VAŠE ISKUSTVO I KOLIKO JE OVAJ PROJEKAT ZNAČIO OSOBAMA S INVALIDITETOM U BRČKOM?
„Moje iskustvo je veoma pozitivno jer je projekat pokazao da se konkretnim djelovanjem mogu uklanjati prepreke koje godinama postoje. Posebno je značajno što se govorilo o pristupačnosti, ali i o sistemskom uključivanju osoba s invaliditetom u društvo. Takođe, dokazano je da osobe sa invaliditetom mogu donijeti značajne promjene i doprinijeti društvu i zajednici.“
10. KADA BISTE IMALI PRILIKU DA RAZGOVARATE NASAMO S ONIMA KOJI DONOSE ODLUKE U BRČKOM – ŠTA BISTE IM PRVO REKLI?
„Da nas ne gledaju kao problem koji treba riješiti, već kao partnere koji mogu pomoći da se pronađu najbolja rješenja. Uključite nas kada se donose odluke, a ne tek onda kada treba objašnjavati njihove posljedice i nedostatke.“
Razgovor sa Natašom Damjanović pokazuje da inkluzija nije samo pitanje uklanjanja stepenica, postavljanja rampi ili prilagođavanja prostora. Ona podrazumijeva promjenu svijesti, ali i spremnost da se osobe s invaliditetom uključe u procese u kojima se odlučuje o njihovom životu.
Poruka koju šalje jednostavna je, ali snažna – osobe s invaliditetom ne žele da se o njima odlučuje bez njih. Žele priliku da budu ravnopravni učesnici, partneri i dio društva koje zajedno gradimo.
